Upalni procesi kod mladih sportaša i rekreativaca povezani sa bolnim sindromima

U današnje se vrijeme kod mladih sve češće susrećemo s raznim oblicima upalnih stanja mišićno – koštanog sustava koje mogu biti uzrokovani metabolički, ali također i rastom i naporima. 

U ambulantu fizikalne terapije vrlo često dolaze djeca i mladi čiji je upalni proces vezan uz kombinaciju naglog koštanog rasta i prevelikog intenziteta treninga. Bolna stanja vezana uz koštani rast mogu nastati kod aktivne populacije ali i one neaktivne. Osim samog rasta, uzroci koji dovode do takvih bolnih stanja se značajno razlikuju. Kod neaktivne populacije problem je već ranije opisano stanje mišićne insuficijencije koja ne čini adekvatnu potporu lokomotornom sustavu. U ovom članku baviti ćemo se problemom koji je suprotnost prethodnom a to je preveliko opterećenje muskulature djece i mladih uslijed velikog intenziteta treninga.

Zašto bolna stanja kod sindroma prenaprezanja nastaju baš kod djece?

Kako bismo razumjeli zbog čega su upravo djeca i mladi osjetljivi na bolne sindrome (sindrome prenaprezanja), bitno je shvatiti osobitosti njihova mišićno – koštanog sustava za vrijeme rasta i razvoja. Najintenzivniji se rast odvija za vrijeme adolescentnog zamaha rasta što se kod dječaka zbiva između 13. i 17. godine, a kod djevojčica između 10. i 14. godine života. Između zrelog i nezrelog mišićno – koštanog sustava najvažnija je razlika postojanje hrskavice rasta. Hrskavica rasta nalazi se na tri mjesta na kosti.

Često je lokalizacija bolova epifizna ploča rasta koja predstavlja mjesto na kojem kost raste u dužinu  građenu tada još uvijek od hrskavice (od hondrocita i međustanične tvari koji joj daju čvrstoću). Osim epifizne ploče rasta, problem mogu činiti i sama apofiza (mjesto pripoja mišićno – tetivnog kompleksa) i zglobna hrskavica. Svaka od ovih lokalizacija daje slične simptome ukoliko se radi o prenaprezanju kao posljedici sportskih preopterećenja, međutim nije kod svih jednak terapijski proces. Upravo zbog specifičnosti pristupa, potrebno je kontaktirati fizioterapeuta ili liječnika kako bi se obavio klinički pregled i organizirao terapijski postupak.

Na kost koja je još uvijek građena na hrskavičnoj podlozi veže se mišićno – tetivna jedinica ( u literaturi još i mioentezijski aparat). Takav spoj može biti ostvaren izravno na kost preko njene pokosnice, hrskavice ili ligamenata. Važno je shvatiti kako se bolnost koja nastaje, ne nalazi na samoj kosti niti na hrskavici s obzirom da one nemaju živčane završetke.

U području prijenosa sile mišićne kontrakcije na kost, najveća naprezanja podnosi upravo mišićno – tetivna jedinica pri čemu se najveća sila stvara tamo gdje je površina presjeka tetive najmanja. Elastičnost je te jedinice manja od elastičnosti samog mišića dok je njena fragilnost velika što znači da je to područje podložno ozljedama. Tu se misli prvenstveno na oštećenje mišićno – tetivnih niti zavisno od napetosti samog mišića.

Kao posljedica konstantnih prenaprezanja mišićno – tetivnog aparata smanjuje se vaskularizacija (krvotok) tog područja, a živčani se završeci prenadraže. Na taj način nastaje bol u vidu aseptičke upalne reakcije čija lokalizacija može biti na bilo kojem mjestu od mišićno – tetivnog do tetivno – koštanog prijelaza. Iako se u području hrskavične zone rasta odvijaju vrlo jake sile, ta kost neće puknuti nego će puno prije nastati bolna stanja koja su povezana sa stalnim napetostima u mišićno – tetivnoj jedinici. Možemo stoga reći kako sile mišićne kontrakcije preko tetiva uzrokuju stalni podražaj na hrskavično područje što sve skupa čini kompleks događaja koji dovode do bolnih procesa.

Kako izgleda upalni proces i što napraviti da se izbjegne?

Upalna je reakcija po svojoj definiciji reakcija organizma na bilo kakvu vrstu ozljede ili oštećenja. Tkivo je uslijed kontinuiranih  prekomjernih opterećenja oštećeno što za odgovor uvijek ima nekakav upalni proces. Svaka upalna reakcija u tijelu kao sljedeći korak ima cijeljenje tkiva koje se sastoji od faze stvaranja i formiranja novog tkiva sličnog normalnom. Bitno je reći kako nakon bilo koje ozljede ili operativnog zahvata novostvoreno tkivo nikada nema karakteristike neozlijeđenog zbog čega je ono podložnije ponovnim oštećenjima.

Kada se govori o oštećenjima u kontekstu mišićno – koštanih ozljeda osnovni je zadatak spriječiti razvoj kroničnog upalnog procesa, što znači da treba reagirati već pri pojavi prvih bolova.

Sada kada znamo kako izgleda patološka slika stanja u kojem se ni jedan sportaš ne želi naći, treba postaviti slijedeće pitanje: kako spriječiti uopće da dođe do oštećenja tkiva kod mladih sportaša?

U sindromima prenaprezanja kumulirane repetitivne (ponavljajuće) mikrotraume nadvladavaju reparativnu sposobnost tkiva. Mikrotraume tkiva uslijed napora same po sebi nisu loše jer postoji sposobnost regeneracije tkiva, odnosno nisu nešto što izaziva trajno oštećenje. Međutim, mnogo ponavljajućih mikrotrauma mekih tkiva (mišićno – tetivnog prijelaza) nakon određenog vremena dovode do oštećenja što se onda naziva bolnim sindromom ili sindromom prenaprezanja. Kako bi se takav razvoj događanja prevenirao, potrebno je na vrijeme primijetiti neadekvatni intenzitet treninga ili eventualnu slabiju tehniku.

Suradnja s fizioterapeutom tijekom cijele sezone od velike je važnosti kako bi se mogli pratiti funkcionalni nedostaci te mišićno – koštani disbalansi, odnosno neravnoteža u razvoju mišića prednje ili stražnje strane trupa, lijeve i desne strane trupa ili dubinskih mišića koji održavaju stabilnost u odnosu na površinske koji sudjeluju u dinamici. Također, važno je pratiti i fleksibilnost sportaša s obzirom na koštani rast i sport kojim se bavi kao i primijetiti sve nelagode s kojima se sportaš suočava ali ih zanemaruje.

Što napraviti kada se mladi sportaši ozljede?

Kod takve djece nastojimo najprije odrediti točno mjesto boli određenog zgloba kako bismo diferencirali koje je tkivo zahvaćeno. Ponekada problem može biti isključivo koštani, dok je ponekad samo mišićni ili samo tetivni. Na temelju saznanja o tome da li je proces lokaliziran na mekom ili tvrdom tkivu, može se primijeniti točno određena terapija. Zavisno u kojem stadiju je oštećenje, odlučuje se koja terapija će se primijeniti.

Kliničku sliku bolnih sindroma uzrokovanih prenaprezanjem u početku karakterizira osjećaj zatezanja. Zatim se pojavljuje usko lokalizirana bol jednog dijela mišićno – tetivnog prijelaza koja se nakon nekog vremena širi na veće područje. Mladi će sportaš osjetiti nelagodu pri pasivnom i aktivnom istezanju te pri nagloj kontrakciji mišića. Ukoliko se nastavlja s aktivnošću jednakog intenziteta, bolovi će perzistirati i u mirovanju te će se ponekada širiti dužinom mišića. Takvo je meko tkivo prilično bolno na palpaciju te je primjetan edem oko bolnog područja.

Nakon što se napravi specijalistički pregled liječnika, potrebno je početi s fizikalnom terapijom. Važno je naglasiti da liječenje i rehabilitaciju treba početi s pojavom prvih simptoma iako se tome ne pridaje dovoljno pažnje. Program neoperativnog liječenja sastoji se u slijedećem: kratkotrajan prestanak bavljenja sportskom aktivnošću te modifikacija sportske aktivnosti, krioterapija (terapija hlađenjem) radi smanjivanja akutne upale, protuupalne fizikalne procedure (TENS, termoterapija) lagano istezanje zahvaćene muskulature te lagane statičke vježbe bez provociranja bolnih simptoma. U rehabilitacijskom procesu od velike su koristi manualne tehnike opuštanja vezivnog tkiva i okolnih struktura. Jedna od najbitnijih stvari je ipak djelovanje na predisponirajuće čimbenike kao što su anatomska odstupanja koja mijenjaju biomehaniku pokreta, nekvalitetna sportska obuća i ostalo.

Prevencija je ipak na kraju najbitnija…

Svako dijete je jedinstveno pa takva mora biti terapija. Jedna od najbitnijih stvari je ipak djelovanje na predisponirajuće čimbenike kao što su anatomska odstupanja koja mijenjaju biomehaniku pokreta, nekvalitetna sportska obuća i ostalo. Prevenirati takve ozljede je moguće uz pravilnu edukaciju o načinu življenja, prehrani i prilagodba sportske aktivnosti za dob djeteta.

Prehrana, kako u oporavku tako i tijekom trenažnih aktivnosti, bitna je nadopuna fizioterapijskom procesu. Stvarajući samodisciplinu u kontekstu fizioterapijskih preventivnih procedura utječe se i na disciplinu u kontekstu prehrane čime mladi sportaš već od najranije dobi shvaća povezanost fizioloških procesa vlastitog tijela. Osim tih saznanja, dijete izgrađuje kompletnu sliku o sebi pa se također uz pomoć sportskog psihologa uči nositi s natjecateljskim stresovima te uspješno usklađuje školske i sportske obveze. Potrebno je u zaključku napomenuti kako je potreban rad više stručnjaka s područja medicine i fizioterapije, nutricionizma i sportske psihologije kao i suradnja s roditeljima i sportašem kako bi se ostvario cjeloviti pristup razvoju mladih sportaša. Ne smije se nikada zaboraviti da je ipak kod djece i mladih cilj bavljenja sportom fizička i psihička dobrobit kao temelj za zdravi daljnji razvoj.

Izvori:

1. Addison, T., Kremer, J. i Bell, R. (1998). Understanding the psychology of pain in sport.The Irish Journal of Psychology, 19(4), 486-503.

2. Weiss, W. M. (2020). Mentally Preparing Athletes to Return to Play Following Injury. Association for Applied Sport Psychology.

Prijava na newsletter

Prijavite se na naš newsletter i ostvarite popust od 15% na posebne pakete terapije koje smo pripremili samo za Vas.